BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

23. tjedan kroz godinu

Subota, 11. rujna 2010.

Lk 6,43-49

43"Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. 44Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga." 45"Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore." 46"Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovijedam? 47Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: 48sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. 49A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NA KAKVU TEMELJU GRADIMO?

Lk 6,43-49

Usporedbu o dobrome i lošem stablu pronaći ćemo i kod Mateja u Govoru na gori. Pravi i krivi, lažni proroci prepoznaju se prema djelima. Djela pokazuju daleko bolje od riječi što pojedinac nosi u sebi. Ona su najbolji kriterij za prosudbu nečijega života. Sve što čovjek čini ima svoje izvorište u ‘srcu’. Isusove su riječi trajni poziv na budnost i spremnost na odluku. Svaki slušatelj je prozvan, izazvan na odluku, upravo u ovom trenutku.

Ponovno čujemo iz Isusovih usta nekoliko životnih jasnih smjernica, kristalno jasnih, prozračnih, kojima je gotovo suvišan komentar. Ovo je koncentrat, visokopostotni ekstrakt, čisti duh iz Isusovih usta koji ne donosi nikakav novi pojam ili koncept o Bogu i Božjem djelovanju, nego nam nudi način na koji svoj život posve preoblikovati i preokrenuti.

 Treba se samo prepustiti dinamici riječi koje Isus izgovara i upijati ih u sebe. Dobro i loše stablo, pravi i lažni učitelji i proroci. Djela očituju kakav je tko, upravo kao i stabla. Djela očituju daleko bolje nego riječi što se u kome krije. Bog sam prosuđuje na kraju. I u Mateja i Luke slika o gradnji kuće završava Isusov 'ustavotvorni' govor. Sve zavisi od temelja na kakvu se gradi, od korijena iz koga stablo niče i raste. Isus ne zaključuje svoje riječi umirujuće, nego upravo uznemirujuće. Ne izgovara on svoj mirni 'amen', nego snažno upozorenje svakome od nas.

Beskorisno se riječima pozivati na Učitelja, a ne činiti što on traži. Pobožnost nije dovoljna. Na lijepe riječi moraju slijediti djela, životni stil tomu sukladan. Tko se priznaje Isusovim, mora i svojim životom to očitovati. Treba uvijek držati pred sobom zrcalo Isusove riječi i osobe i u njima se ogledati.

I na kraju slika o dvojici graditelja. Isusovi su suvremenici naučavali: Opstat će samo onaj tko je utemeljio svoj život na Tori, Zakonu i tko ga slijedi. Isus nadilazi to i skreće pozornost na svoju osobu: Tko sluša moje riječi i obdržava ih, vrši. Puko poznavanje riječi vodi u propast. Isus govori o radnjama, glagolski, ne imenički: Doći k njemu, čuti njegove riječi, vršiti ih, a ne ih samo uzeti na znanje. Takva slušatelja i vršitelja želi Isus, o takvom on sanja. Nakon što je prošao Isusovu školu i školovanje, shvatio je gdje je prava istina i život. To je poput čovjeka koji kopajući temelje za svoju građevinu ide u dubinu, do hridi, litice; ne će graditi na vodopropusnu tlu. Jer za prvoga povodnja građevina će se urušiti, nije li na litici.

Drugi je graditelj opreka ovome. On je nalik učeniku koji je bankrotirao. Površno i lakoumno je prišao Isusu i njegovoj riječi te osobi, slušao je doduše riječi, ali ih nije prihvatio srcem, i propustio je prema njima postupati u životu. Dođe li prva kriza, sve se urušava i pretvara u pravu katastrofu. Isus završava svoj govor u Luke gotovo porazno, fatalno po pojedinca, želi do kraja posvijestiti učenicima kako treba ozbiljiti u životu što on govori, i sukladno Božjem i Isusovu djelovanju postupati u životu.

Sve ove riječi kod Luke, a i kod Mateja ne nude nikakav novi teološki pojam ili koncept Boga ili vjere u Boga. Riječi samo opisuju, odnosno Isus izriče samo ono što se mora promijeniti u čovjekovu životu kad se s Bogom susretne; sve se mora preoblikovati, čim čovjek u svome životu pokuša s Bogom ozbiljno računati. Nitko nije povlašten, svatko ima pristup Ocu. Kod Boga nitko nije povlašten, Bog nikoga ne favorizira. Isusova riječ nije novi propis ili zakon, nego Radosna vijest. Zakon stavlja čovjeka pred propise koje treba opsluživati vlastitom snagom i poziva ga na krajnji angažman. Evanđelje pak sučeljava čovjeka sa samim Bogom, i poziva ga da upravo taj Dar - Boga, Isusa Krista učini temeljem vlastitoga života. To su dva svijeta. Isusu je stalo do življene i proživljene vjere, a time je onda jasno kako Božji dar prethodi Božjemu zahtjevu i propisima.

Moramo se na kraju ovoga Govora vratiti njegovu početku. Tko je u Isusovu okružju? Apostoli, učenici, silan svijet, nebrojeni bolesnici i koje su mučile nečiste sile. Njima upućuje Isus ove riječi. I sve se svodi na pitanje, kako tim ljudima pomoći, kako ih podignuti iz njihova sadašnjega stanja, kako da ti ljudi dođu k sebi i Bogu? Isus također upozorava i na krivotvoritelje, prevarante. Upravo je u nevolji čovjek otvoren šarlatanima, u bolesti on traži pomoć na sve strane, od vračara, travara, liječnika, šamana, gurua, bioenergetičara, putuju od mjesta do mjesta, do vidovnjaka i 'proroka'. I namjesto plodova, 'smokava i grožđa', žanju na kraju 'trnje'. U Isusovu su društvu i zajednici obujmljeni silnom božanskom ljubavlju i energijom koja liječi sve, snagom Duha Svetoga. Tako bi i vjernici trebali biti ona protočna rijeka kroz koju teče snaga i milost Isusa Krista i njegova Duha, sama Božja dobrota. Pretakati milost Božju i navodnjavati svijet samim Bogom.